Nasrtljiva Rodbina

Kada smo se ja i moj čoik (tako ga od milja zovem) sreli, bio je to sudar dva svijeta. Valjda je uvijek tako, ali kod nas... Ne znam, nisam jednom rekla kao da nas je sam Nečastivi spojio. Kao po nekom nepisanom pravilu, ono što se meni sviđa, njemu je glupo i obratno. On je jednostavan, svuda se uklapa, sve ga zanima. Za
mene je dovoljno reći da sam malo na svoju ruku. Ono čime me je zauvijek zadobio su njegove riječi: "Ti nisi čudna, samo si drugačija."

Ja i on, tako različiti, trebala nam je čitava vječnost da prihvatimo mane ovog drugoga. Najveći problem mi je bio upoznavanje njegovih, i njihova nasrtljivost kako sam je tada doživljavala. Ja sam najsretnija kada me ljudi ostave na miru. U to prvo vrijeme, kada me je upoznavao sa svojima, osjećala sam se kao jebeno siroče pored njega. Ono, imam mamu i tatu. Mama živi vamo, tata živi tamo. I nemam više nikoga. I to je to.

A kod njega, kao što se kaže jedni su mama i tata. Pa braća, pa sestre, bake, djedovi, kumovi ovi, kumovi oni, bratići, rođaci, nećaci... Nema čega kod njega nije bilo. Meni je, ovako 'hendikepiranoj' po tom pitanju, to na prvi pogled izgledao kao jebeni zečinjak a ne obitelj.

Da, grozna sam, znam.

Možda sam čak na neki način bila i ljubomorna. On je imao hrpu ljudi koji ga vole i trebaju, ja sam imala samo roditelje koji me jednostavno moraju voljeti. Ali ono što me je ubijalo je to nepoštivanje mojeg vremena i prostora. Na to sam posebno osjetljiva. Čitava mi je obitelj takva, malo udarena i da bi normalno funkcionirali, neophodno nam je vrijeme za sebe. Njima je to nepoznanica, oni opet kao da se boje biti sami. I tako,kuća mi se
pretvorila u jebeni restoran, malo-malo pa bi netko naišao, naletio, svratio na 5 minuta a ostao sat vremena.

Smetalo mi je.

Ali onako zaljubljena i fina, bio mi je crnjak reći. Kako reći da jedine dvije osobe u životu koje trpim su moji vlastiti roditelji (i to na sigurnoj udaljenosti) te da za njegove niti imam vremena, živaca a ni želje za upoznavanjem i druženjem. Na kraju sam popizdila, i tako, morali smo dogovoriti neke stvari. Kao na primjer da ja nisam ni za kakva druženja. U stvari jesam, ali ono što ja doživljavam kao zabavu, njima bi se vjerojatno učinio kao deveti krug pakla.

Po mome je bilo optimalno jednom tjedno po sat vremena. Daleko od toga da sam imala nešto protiv da on ide tamo, samo ja nisam željela ići, niti družiti se sa svima njima. Jedini koji su uporno ustrajali na toj navici posjećivanja su bili njegovi brat i žena mu. Svake božje nedjelje, oni 'došetaju' do nas. Nedjelja mi je bila jedini dan u cijelom tjednu kada se mogu posvetiti sebi i samo i jedino sebi. Budim se,pijem kavu na terasi, uživam u jutarnjim sjenama i pjevanju ptica... Lagano buđenje, novi početak dana, sve je novo...

Volim jutra.

I onda si netko da za pravo da moje jutro razjebe svojim dolaskom na kavu, nenajvaljeno, naravno. Izbace me iz kreveta, vidim da ih ludo zabavlja moje unezvjereno sakrivanje u kupaonici i traženje gaća i ostalih
odjevnih predmeta. Jer, usudila sam se spavati gola. Sram me i stid bilo. Tko još spava gol?!

Onda se vratim i nadrkano sjedim s njima, slušam isprazne razgovore, izbjegavam odgovore na pitanja koja smatram preosobnim, npr. najčešće ono "A šta čekati vi?" aludirajući pri tome na potomstvo. Bila sam na
rubu da im odbrusim da mi ne pada na pamet sjebati život kao što su oni sjebali svoj. Ali kao što rekoh,bila sam dovoljno prisebna da svoje mišljenje zadržim za sebe.

I tako je to klapalo, svake nedjelje bi me najurili iz kreveta, ja bih pizdila kada odu ali se ništa bitnije nije promijenilo. Nedjelje su dolazile i prolazile a njegovom bratu i ženi je prešlo u naviku dolaziti kod nas. Mislim, kužim ja njih, prevalili ne znam ni ja koliko godina u braku, ispričali si sve što su imali, on svaki put kada pogleda ženu pomisli šta je sve mogao u životu npraviti da ona nije ostala trudna; ona svaki put kada pogleda njega, sjeti
se šta je sve ona mogla da je on nije učinio trudnom. Produkti te i ostalih trudnoća vrište po kući čineći svaki dalji boravak u njoj nesnosnim i šta onda napraviti?

Doći kod na s na kavu, eto što. Što bi samo njihov dan bio sjeban? Na kraju sam postavila ultimatum, ili će im reći on, ili ja. Bilo je nekako logično, da taj dio posla, moj čoik preuzme na sebe i kaže im, ipak je to njegov brat. -Ne mogu.

-Kako NE MOŽEŠ?

-Pa ljutit će se...

-A jel? Oni se imaju prava ljutiti a ja u vlastitoj kući nemam?!

Da, rekli bi neki, čoik mi je papak. Je i šta sad? Mene je kao i inače u životu zapala uloga aždaje.

Pa dobro.

Iduća nedjelja, pola devet, zvono na vratima. Iskačem iz kreveta i mantram si u glavi da je ovo posljednji put kako tako dolaze. Bauljam do vrata, škiljim od jutarnjeg sunca i uopće ne želim razmišljati kako izgledam. Aždaje boli kurac za izgled.

-Pa vi još spavaaaate?!

-Ne, jebemo se, hoćete sa nama?

Oni upadaju, tipično za njih uopće me nisu ozbiljno shvatili. Kuham kavu, donosim u dnevnu i sjedam pored njih.

Nabacujem kes 4x8 i blebećem o glupostima, kao, sudjelujem u razgovoru. Vidim da im je neugodno ,iz aviona se vidi da ispod majice nemam ništa osim nakostriješenih bradavica.

Njihovi klinci, Bog ih blagoslovio, premali su da bilo šta shvate pa se zabavljaju, kako to djeca već rade. Samo odrasli, bulje u pod, smješkaju se i valjda čekaju da se konačno uljudim i obučem nešto pristojnije. Čoik
mi suptilno miga i na kraju me opizdi nogom ispod stola i procijedi:

- "Misliš li se ti konačno obući?!"

-Zašto?

-Imamo goste,jebote.

-Ako gostima nije neugodno banuti mi u kuću bez najave neka budu spremni da me mogu zateći kao da sam radila ono što sam radila.

Jebiga, bilo mi ih je na kraju žao, sasuli su valjda još vrelu kavu niz grlo i otišli. Od tada, nikada ali baš nikada nisu došli bez najave. A i da budem iskrena, nekako su se prorijedili ti njihovi posjeti.

A ako ću biti još iskrenija, ni ne fale mi.